srijeda, 27.08.2008.
' I Z M I ' , stupovi - otrovi današnjega vremena...
".....Današnje vrijeme je snažno obilježeno određenim 'izmima'. I to mnogo opasnijim, sofisticiranijim i perfidnijim nego što su to bili donedavno komunizam, socijalizam i kapitalizam. To je prošla stvar.
'Izmi' stupovi, otrovi današnjega vremena jesu:
egoizam, racionalizam, individualizam, emocionalizam, infantilizam, fanatizam, terorizam, virtualizam, seksualizam, amnezioizam, perfekcionizam, senzacionalizam i banalizam.
To su takvi otrovi da nitko od nas na njih nije imun. Na ovaj ili onaj način oni utječu na naše razmišljanje, na naše odnose s ljudima, na naše poslove. Mi, jednostavno, danas živimo da 'moramo': mi moramo uspjeti; moramo steći status u društvu; moramo biti prihvaćeni od okoline; moramo zadovoljiti našega šefa, prjatelja, roditelje; moramo zaraditi određenu količinu novca; moramo trošiti.
Ljudi danas ne mogu slijediti nametnutu idealiziranu sliku čovjeka koju svatko od nas mora ostvariti da bi uspio. Buduči da takav idealan čovjek ne postoji, to je još jedan 'izam', i d e a l i z a m .
Od svega toga 'moramo', mi pucamo po šavovima....."
vlč. Zlatko Sudac
nedjelja, 24.08.2008.
Veliki borac bezgriješne
http://www.katolici.org/kolumne.php?action=c_vidi&id=13810
Maks. Kolbe je u paklu mržnje, egoizma i pravog demonskog zla rata uspio uzdići bit, srž kršćanstva u sami vrh: Darujući život za bližnjega, posramio je ne samo Hitlera, već i onog uzročnika svega zla, kome je Hitler bio sluga.
-Što hoće ova poljska svinja? - Pomalo začuđen upita zapovjednik logora, Fritš.
-Želim umrijeti umjesto ovoga! - odgovara 47-godišnjak, istupivši iz reda i pokazujući na uplakana Franju Gajovićeka oca i supruga. - On je mlad, a ja sam već star.. . Svi se čude. Zbunjeni su. Njemački zapovjednik Fritš pita:- Tko si ti?
-Katolički svećenik. -odgovara onaj junak.
-Neka ti bude, - odsiječe kratko Fritš. - Vodite ih.
Iz bunkera gladi ovaj puta nisu dopirali jezoviti krici umirućih, naprotiv: molitva, pjesma i pobožna tišina su prožimali sve u bunkeru. Sam izabravši da umre umjesto drugoga, preminuo je nakon 21 dan stravične agonije, ali je prije toga uspio pripremiti sve ljude u tom bunkeru. A svi oni su morali umrijeti samo zato što je jedan logoraš uspio pobjeći i tako izbjeći smrt. Za kaznu(ili nagradu za jedan spašeni život),10-orica moraju umrijeti. Jednoga od njih spašava katolički svećenik, poljak, za kojeg zna gotovo sav svijet, a ime mu je MAKSIMILIJAN KOLBE.
14. kolovoza je spomendan Rajmunda Kolbea, koji si uzima redovničko ime Maksimilijan. Poznat je zbog junačkog djela, kojim ispunja Isusove riječi ljubavi, tj. daruje život za drugoga, ali je malo poznato da je Kolbe, još kao dječak, ugledao Majku Božju, koja mu je ponudila da bira: "Koju bi želio"?- pitala je, držeći bijelu i crvenu krunu. - "Obadvije"!- odvratio je zbunjeni dječak.
Siromašni roditelji nisu imali sredstava za školovanje talentiranog Rajmunda, no, Bog se pobrinuo preko župnika i apotekara, koji odlučiše školovati dječaka za trgovca. Postao je svećenik u 24. god. Odmalena je štovao Bl. Dj. Mariju i Presv. Oltarski Sakramenat.
Kolbe je bio spoj suvremena Čovjeka koji prihvaća, čak teži za modernom tehnologijom, i svetosti. Naklonost prema Majci Božjoj ga vodi da svim sredstvima širi pobožnost štovanja Kristove i naše Majke te počinje stvarati tiskare. Tiskana je riječ animirala i ostale: pisanom riječi je osvajao ljudska srca za Bezgriješnu, a sam se nazvao vitezom Bezgriješne. Osniva mnoge tiskare, sa modernim strojevima. Već 1917. prvobitna mala zajednica 'VOJSKE BEZGRIJEŠNE' dostiže broj preko 2 milijuna članova. Vraća se iz Rima u Poljsku i tu gradi Grad Bezgriješne, nedaleko Varšave. Smatraju ga zanesenjakom, ali broj redovnika, kroz 10 god. dostiže 800! Grad je velika izdavačka "kuća".Tu je tiskan prvi list koji prelazi nakladu preko milijun primjeraka. No Kolbe je nezaustavljiv i odlazi u Japan.
Zanimljivo je da i tamo osnovani Grad Bezgiješne ostaje čitav i nakon pada američke atomske bombe.
Kolbe je želio ponuditi Evanđelje na svoj način i u Indiji, Polineziji, Bejrutu...Namjera da krene na izdavanje lista na arapskom, perzijskom i židovskom jeziku je ostala samo namjera, jer je pozvan natrag, u Poljsku, gdje je počeo rat.
Njegov list je morao biti tiskan na njemačkom, a kad je napisao: "Nitko ne može promijeniti istinu" - 1940. - bio je to kraj. Ili početak slavnog, mučeničkog Kolbeovog kraja?
Maks. Kolbe je u paklu mržnje, egoizma i pravog demonskog zla rata uspio uzdići bit, srž kršćanstva u sami vrh: Darujući život za bližnjega, posramio je ne samo Hitlera, već i onog uzročnika svega zla, kome je Hitler bio sluga. Dok crkva bude imala takve vjernike, a pogotovo svećenike, ne mora se bojati pobjede Zloga.
No, moramo se moliti da ih bude!
Dvije Maksimilijanove rečenice se posebno izdvajaju: - Povjerimo svaki dan Bezgriješnoj sebe i svoj apostolski rad...Mi sami znamo sve samo upropastiti i sebe i druge, sebi pripisivati uspjeh, a to znači PLJAČKATI. Ona može SVE obaviti kako valja", i…
- Tko ne želi Bezgriješnu za majku, taj neće moći imati ni Isusa za brata.
Kad bismo se barem sjetili moliti da nam Isus, po zagovoru sv. Maks. Kolbea i po zagovoru naše Bezgriješne Majke udijeli milost, da zaboravljajući sebe odbacujemo osobnu samovolju i ljubeći svim srcem Istinu ne gubimo ni jedan jedini trenutak NA NEVAŽNO.
Možda bi nas Gospodin osposobio da sebe darujemo drugima: svoje vrijeme, darove i talente; svoje bogatstvo i milosrđe (kojeg nitko nije lišen). Pomogao bi nam da razbuktamo naša uspavana srca... Ako to samo želimo.
Preneseno iz Katolici.org
ponedjeljak, 18.08.2008.
Vratiti smisao ljubavi koja velikodušno daruje život
Nedjelja, 17 Kolovoz 2008
Homilija zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, Remete, 15. kolovoza 2008.
Draga braćo i sestre!
1. Na današnju svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije svi se obraćamo Mariji, Velikoj Gospi, Majci Božjoj i Majci svih ljudi, srcem punim povjerenja i nade. Stoga nam je drago što smo se na smiraju današnjeg hodočasničkog dana, po već uhodanoj tradiciji, okupili pokraj zagrebačkog svetišta Majke Božje Remetske da se s puno povjerenja obratimo našoj nebeskoj Majci i molimo je za milosti koje su potrebne nama i našim bližnjima. A svi nosimo puno toga što nas zabrinjava i žalosti, bilo da se radi o tjelesnim ili duhovnim bolima. Nitko toga nije pošteđen, svi očekujemo neku pomoć, utjehu, poticaj kako bismo s hrabrošću i nadom nastavili život. No, prije negoli otvorimo srce na molitvu, današnja nas liturgija poziva da osluhnemo Riječ Božju i promatramo Mariju onako kako ju je gledao evanđelist sv. Luka u odlomku u kojem govori o Marijinom pohodu Elizabeti.
Sveti Luka nam opisuje zadivljujući događaj po kojem se veliča majčinstvo i djetinjstvo, majka i dijete. U Zaharijinoj kući susreću se dvije majke: Marija i Elizabeta.
"Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi." Elizabetino je majčinstvo čudesno, jer ta je žena bila nerotkinja i već u poodmakloj dobi.
Ako u Elizabetinu krilu nastaje život, to se događa po izvanrednom daru Božjem, kojemu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1, 37). Priznaju to također susjedi i rođaci, koji kad su "čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome" (Lk 1, 58). Potvrđuje to na osobit način dijete koje joj zaigra u utrobi, koje u radosti prepoznaje djelo Božje. "Gledaj samo" – reče Elizabeta Mariji – "tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi" (Lk 1, 44).
No, ono čemu evanđelist usmjerava našu pozornost i pogled naše vjere, jest jedinstveno i neopisivo Marijino majčinstvo. Mi ga danas ponovo promatramo Elizabetinim očima, prosvijetljenim Duhom Svetim, onim istim Duhom koji je sišao na Mariju iz Nazareta i učinio je Majkom (usp. Lk 1, 35): "I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: ´Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?´" (Lk 1, 41-43).
Elizabeta izražava ono što njezino dijete potvrđuje zaigravši od radosti: Marijin sin je Krist Gospodin. Zato je mlada žena "blažena među ženama", blažena među svim majkama, jer ona je, jedino ona, Majka Sina Božjega. Elizabeta je naziva "majkom Gospodina mojega" unaprijed izražavajući vjeru koju će Crkva tijekom stoljeća ispovijedati o Marijinom božanskom majčinstvu. Iz ovoga proizlazi prvo ime koje će kršćanska zajednica pripisati Mariji: Theotôkos, "Majka Božja", kao što čvrstom vjerom molimo u Zdravomariji: "Sveta Marijo, Majko Božja"!
2. Dragi vjernici, danas je pred očima naše vjere majčinstvo i Marijino i Elizabetino, ali i majčinstvo svake žene. Gledano u nacrtu Božje ljubavi i mudrosti, svako majčinstvo zaslužuje pozornost, poštivanje, čast i divljenje. Ima u njemu nečeg velikog i uzvišenog, jer se ne tiče samo ljubavi muškarca i žene koji daruju zemaljski život novom stvorenju, nego uključuje i vječnu ljubav Božju, ljubav Stvoritelja i Oca. Prokreacija je, u Božjem nacrtu, kao što Crkva naučava, stvarno sudjelovanje i suradnja supružnika u Božjoj stvoriteljskoj ljubavi i njegovu daru života. Upravo zato, jer su bili stvoreni na sliku i priliku Božju, muškarcu i ženi dan je blagoslov i povjerena zadaća: "Plodite se i množite" (Post 1, 28). Naime, Bog je želio supružnike učiniti dionicima svoje ljubavi: osobne ljubavi koju ima prema svakome od njih i zbog koje ih poziva da si pomažu i daruju jedno drugome, kako bi dostigli puninu osobnog života, kao i one ljubavi kojom Bog obuhvaća svu svoju djecu, čitavo čovječanstvo, zbog čega želi umnožiti sinove ljudske i učiniti ih dionicima svoga života i svoje vječne sreće.
Eva, prva žena i majka ljudske povijesti, svjesna je prisutnosti i djela Božjega u stvaranju života, te se izražava divljenjem i zahvalnošću: "Muško sam čedo stekla pomoću Gospodina" (Post 4, 1). Ista je svijest prisutna kod apostola Pavla kad piše u poslanici Efežanima: "Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji" (Ef 3, 14-15).
Pitajmo se danas, draga braćo i sestre, promatramo li i mi majčinstvo na ovakav način, tj. kao događaj koji je uistinu ljudski, ali koji ima također duboku vjersku ukorijenjenost?
Naravno, i u našem društvu i u našem hrvatskom narodu ima brojnih majki koje, u nastajanju i rastu novog ljudskog života, znaju prepoznati nazočnost Nekoga koji daleko nadilazi našu želju za darivanjem života i naše posvećivanje životu. Majčinstvo pobuđuje i osnažuje odnos koji ne proizlazi samo između žene i djeteta, nego i Onoga koji je prvi i jedini izvor života, Boga živoga.
No, ima žena koje imaju drugačije poglede o majčinstvu, ponekad veoma problematične, ako ne i sasvim neprihvatljive, jer su pod utjecajem određene kulture koja, koristeći moć sredstava društvenog priopćavanja, nameće dominantne uzore ponašanja što određuju sudove i izbore na području prenošenja života.
3. Dok danas stojimo zadivljeni ljepotom Marijina božanskog majčinstva, zašto ne o tome govoriti otvoreno? Danas želimo moliti Mariju, da u naše društvo i našu kulturu vrati osjećaj poštivanja, divljenja i čašćenja majčinstva, jednom riječju, smisao ljubavi koja velikodušno daruje život?
To su pitanja koja nas dotiču izbliza, a od velike su važnosti za naš društveni život i za budućnost našeg hrvatskog naroda.
Kao što nam je svima poznato, naš narod pokazuje žalostan rekord u demografskoj slici: ne idemo, naime, prema rastu broja stanovnika niti prema stabilizaciji, nego prema njegovom polaganom i nezaustavljivom smanjenju. Nije sada mjesto za analizu brojnih uzroka ovog tako složenog problema, koji ima duboke korijene. No, biti svjesni situacije i njezinih posljedica u društvenom tkivu, počevši od starenja populacije, tako naglašene u našoj hrvatskoj državi, jača osjećaj odgovornosti od koje nitko ne može pobjeći, posebno ne mladi.
Premda egoizam, težnja blagostanju i strah od poteškoća nisu jedini uzroci toga stanja, i o njihovom se utjecaju moramo hrabro preispitati. Nitko ne poriče da majčinstvo, pa i kada je željeno, pritišću negativne okolnosti, kao što je pomanjkanje posla, stana, materijalnih mogućnosti, vedrog gledanja u budućnost. No, inteligentan i učinkovit ljudski odgovor u sličnim prilikama ne sastoji se u odbacivanju obitelji i života, nego u energičnijem suzbijanju prepreka.
Stoga nam je potrebna ozbiljna obiteljska politika i zakonodavstvo, koji će voditi računa o pravima djece, o prikladnom odgoju mladih, o čvrstoći bračne zajednice, o mogućnosti da obitelj časno izvršava odgojne i društvene zadaće na koje je pozvana? Čest je dojam da ta prevažna pitanja ne nalaze mjesta ni u politici naše zemlje, ni u medijima koji dominiraju našom javnošću.
Prošireni mentalitet i novi način današnjeg života ne idu u prilog obitelji i životu, dakle niti vrijednosti majčinstva. Brojni su primjeri, u kojima se određena javna nastojanja i propaganda obrušavaju na moralne i ljudske vrjednote obiteljske ustanove, želeći je uništiti, ili barem oslabiti.
Stoga pozivam naše kršćanske obitelji i župne zajednice da ne dopuste da ih zarazi propaganda i kultura koja je protiv života, već da se otvore kulturi evanđelja, koja je izraz najdubljih i najistinskijih potreba ljudskoga srca. To je civilizacija ljubavi i života, civilizacija poštivanja i čašćenja majčinstva. To je civilizacija istine o čovjeku!
Za civilizaciju ljubavi i života treba biti zainteresirana ne samo Crkva, nego i društvo. Ono se u svom istinskom napretku vrednuje prema načinu na koji promatra majčinstvo i mjeri se načinom na koji pomaže majčinstvu i djeci.
4. Molimo danas Mariju, Majku Božju i Majku našu, za temeljnu vrijednost majčinstva, dragocjeno dobro za Crkvu i društvo. Zazovimo njezinu moćnu zaštitu za svaku ženu koja je pozvana na majčinstvo.
Tebi, Marijo, povjeravamo žene koje se raduju svom majčinstvu, koje zahvaljuju Gospodinu za dar djeteta, koje očekuju rođenje djeteta, koje nesebično i s ljubavlju služe životu.
Daruj svoju pomoć i obdari povjerenjem i nadom žene koje nailaze na poteškoće u ostvarenju svog majčinstva zbog nedostatka posla, stana, zdravlja, razumijevanja i spremnosti sa strane ukućana.
Pogledaj, Marijo, svojim presjajnim očima žene koje se boje majčinstva, da nikada ne pomisle da bi ono bilo zarobljavanje, prepreka za sudjelovanje u društvenom životu, nešto nedostojno u odnosu na ženstvenost i suvremenost. Ukloni strah i zapali oganj prave slobode koja zna ljubiti život.
Obdari, Marijo, svojom milošću žene, koje se u očajničkim nastojanjima da dobiju dijete prepuštaju etički dvojbenim i riskantnim pokušajima, kako bi razumjele da se život dostojan čovjeka može roditi i rasti samo u kontekstu istinske i prave bračne ljubavi.
Marijo, povjeravamo ti i žene koje su teško prezrele i oskvrnule majčinstvo, gaseći život koji je zaživio pod njihovim srcima. Molimo te, da ih zaštitiš od osude ljudi i vodiš ih putem obraćenja sve do milosrdnog zagrljaja Oca, koji oslobađa i obnavlja.
O, Djevice Majko, koja si podno križa bila ranjena u srce gubitkom svoga sina Isusa, daruj utjehu i mir ženama koje su u svom majčinstvu pogođene, ponekad i tragičnom smrću djeteta, kako bi ponovo pronašle hrabrost i snagu za život.
Na sve žene, čije je majčinstvo praćeno mnogim bolima i velikim brigama, tjeskobama i razočaranjima zbog djece, neka siđe pogled Marije, Majke svake boli i svake nade.
Marijo, Majko Božja i Majko naša, svatko od nas želi ti povjeriti i svoju vlastitu majku, bilo da je još u ovom životu ili je prešla granicu smrti. Danas smo ovdje, jer nas je ona rodila na život, odgojila nas za vrednote života, prenijela nam vjeru i ljubav Crkve. Neka bude blagoslovljena, blagoslovljena zauvijek, zbog dara života!
"Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?" (Lk 1, 43).
Susret s Marijom, Majkom Božjom, uvijek je izvor povjerenja i nade, poticaj za novo zalaganje u vjeri i ljubavi, poziv na slavljenje i zahvaljivanje Bogu, što je razlog naše utjehe i duboke radosti.
Pozdravljamo tebe, koja si fidelissima Advocata Croatiae, najvjernija Zagovornica Hrvatske.
I utječemo se tebi, Presveta Bogorodice: "Svrni dakle odvjetnice naša one svoje milostive oči na nas te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje. O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo".
Amen.(IKA)
subota, 22.03.2008.
Filozofska razmišljanja o smrti
Grčki filozof Epikur (341-270 prije Krista) je tvrdio da smrt nije loša jer dok smo živi smrti nema, a kad umremo nas nema, prema tome smrt uopće ne može utjecati na nas.
Martin Heidegger, njemački filozof egzistencijalizma je tvrdio da je čovjek svjestan sebe jer je svjestan svoje smrtnosti, odnosno mi smo svjesni sebe jer osjećamo tjeskobu u odnosu spram smrti.
Pametni Baruch Spinoza je rekao: "Mene ne uznemirava smrt, nego umiranje."
Američki suvremeni filozof Thomas Nagel kaže da je smrt loša jer nam produžetak života pruža mogućnost da dođemo do dobrih stvari.
NA PUTU KRIŽA
Danas na dan kada sam kao vjernica u posebnom (tronutom) raspoloženju proživljavanja misterija Velikog tjedna, svijesna sam i čvrsto vjerujem da ni u ratu nismo zbog raskrščanjene «e(E)urope» i zločinačkih močnika imali baš nikakove realne šanse, no Gospodin je dozvolio da se obranimo uz za cijeli svijet vidljive simbole /i sadržaj molitve/ krunice. Bile su to prilike /možda u velikom broju propuštene/ za obraćenje našeg naroda.
Naš je župnik pozivao na molitve uz žalosne konstatacije: «...vaši očevi i sinovi su na ratištu, a vas nema ovdje da se pomolite da se živi i zdravi vrate...»
Jednako i sada na ovom «Križnom putu» nas Hrvata, Gospodin nas sve odgaja, i močnici će raditi to što rade dok On ne kaže «DOSTA». Bez Njegove volje i dopuštenja «...ne bi ti, "imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor...», ionako se ni ovo ne događa, ali teško je ići «putem Križa», no DOĆI ĆE USKRS.
SRETAN USKRS i svako Dobro – Vlatka.
petak, 21.03.2008.
VUKOVARSKA USKRSNA PORUKA 2008.
Dramatika Velikog petka, stvarnost muke i smrti Isusove, postala je trajnom dramom čovjekova vremena. Za Isusa je ona završila na veliki petak, a naša ljudska traje već treće tisućljeće. Isusova drama završava, dok je naša ljudska neprestana: On, jednom ubijen biva uskrišen, jer je svoju poslušnost Bogu ispunio do kraja na križu. U zdvojnosti muke, očiju punih upitnika i vapaja, uzdignut između neba i zemlje, ostaje povezan drvetom muke usađenim u zemlju u svoj ljudskoj zdvojnosti i napuštenosti: "Bože moj, zašto si me ostavio" (Mk 15,34). Srodio se ponovno u potpunu pripadnost ljudskom rodu za koji se sa križa zauzima krajnjim snagama vapajem: "Oče, oprosti im..." (Lk 23,34). Iskupljuje svoje čovještvo sviješću kako nije on gospodar vremena i sudbine, već da je on u vremenu ljudsku sudbinu ponio i Bogu je darom svoga života predao: "U ruke Tvoje predajem duh svoj..." (Lk 23,46).
Da se dramatika velikog petka nastavlja, čitamo ovdje u Vukovaru i u napisu:
"BOG JE MRTAV",
koji je nedavno osvanuo napisan crnim slovima na našoj vukovarskoj crkvi.
Jest, Bog je mrtav u onome koji je to napisao.
Mrtav je Bog u njemu jer ga nije susreo, jer se njemu nije otvorio, jer mu ga nitko nije ponudio, posvjedočio, pokazao...
Bog je mrtav u čovjeku koji je izgubio nadu u vječnost čovjekove duše. Tamo gdje nema nade, život mrtvim dahom ispisuje budućnost kojoj je konac grob. I ovo je nažalost, živi znak ustrajnog nasljedovanja poruge pod križem židovskih svećeničkih glavara i pismoznanaca: "On se uzdao u Boga, neka ga sad oslobodi ako mu je uistinu po volji..." (Mt 27,43).
Nada je zov zore uskrsnuća iz koje se širi vidokrug duha u ljudima. Samo u Duhu čovjek spoznaje snagu života koji u njemu struji. Život bez Duha Božjega je bara bez izvora vode. Tamo gdje je snaga života živa, smisao trpljenja, žrtve i poslušnosti Bogu u služenju čovjeku, postaje izvorom iz kojega se životodarna ljubav Božja prelijeva po čovjeku na čovječanstvo. U tome se razlikujemo od Isusa koji biva uskrišen snagom ljubavi Boga prema čovjeku jer mu Isus u potpunosti bijaše po volji, da bi On, Gospodar života i smrti, Sin Božji, postao vratima neizmjerne sigurnosti, kako nijedna žrtva, posebno ona koja izrasta iz muke opraštanja, nije uzaludna. Bog je živ – ovdje u Vukovaru. Svjedoci smo tome – jer imamo snagu opraštanja. To je početak uskrsnuća.
Isusovo uskrsnuće nije iz vidokruga izgubilo čovjeka; ono je čovjeka i njegovo vrijeme stavilo u sredinu najvećeg Božjeg zahvata u povijest: Čovjek biva uskrišen. Krist-Mesija kao Bog, Sin Božji, ne treba uskrišenja. Bog Otac uskrišava Isusa, čovjeka zemljanina u njegovoj potpunosti tijela. Uskrs je za čovjeka najveće Božje djelo koje je u Isusu imalo prvijenca. Na Križu nije patio Bog. On to ne može činiti za stvorenja. Na križu je patio čovjek. Patnju Isusu nije na leđa stavio Bog. To je učinio čovjek čovjeku. Čovjek je osudio nevinoga – Isusa. Izveo je lažne svjedoke za svoju interesnu istinu. Pustio je zločinca na slobodu, a optužio Istinu. Čovjek je razapeo i prikovao njegove ruke na drvo križa. Čovjek mu je pribio noge. Čovjek je probo kopljem njegovo srce. Čovjek to čini. To čini uvijek kada sebe stavi ispred svega stvorenoga i hoće biti stvoriteljem. Kada želi pisati istinu sotoninim prstom. A taj prst prokazuje, probada i u smrt šalje. Nismo li mi u stalnom iskustvu takvih istina?
Nismo li mi svjedoci lažnih svjedoka po haškim sudovima; puštanja na slobodu zločinaca, da bi se bezočnoj laži dala sotonska sloboda jednoumlja: a to je razapinjanje istine? A jednoumlje je – bilo ono političko, partijsko ili stranačko, bilo u obitelji, u znanosti ili povijesti uvijek izvor nasilja nad istinom, time je ujedno izvor nasilja nad osnovnim pravom čovjeka osobno, bilo pojedinih naroda ili država; nad čovjekom i njegovom slobodom. Sve ovo prevedeno u rječnik Isusovog vremena možemo jednostavno nazvati: raspećem. Čovjek ne smije nikada zaboraviti, da iz istine izvire život: "Ja sam put, istina i život" (Iv 14,16). Kada to zaboravi, ili se stidi svojih krsnih korijena, onda iz njegova zla nije izuzeto nijedno stvorenje.
Bog ne može učiniti zlo. On je sama dobrota koja čovjeka izvlači i oslobađa od zla ljudi. Isus nam pokazuje Oca koji ljubi i njegovu svemoć ljubavi: Bog ga uskrišava iz ljubavi prema čovjeku. Bog ne kažnjava. On samo nagrađuje ljubav čovjeka prema čovjeku koja onda svoj svršetak ima u uskrsnoj proslavi Isusovoj u nebu, u krilu Očevu.
Takvo uskrsnuće slavi cijela Crkva Kristova. Slavi uskrslog čovjeka u Isusu, koji joj je po poslanju Duha Svetoga postao glavom i vođom. U Duhu Svetom, toj neizmjernoj ljubavi Boga Oca i uskrsloga Boga Sina, nema granica. Božja ljubav ne pozna jednoumlja. Zato se Isusovo naviještanje Kraljevstva Božjega nije ograničilo samo na jedan židovski narod. "Idite po sve svijetu i propovijedajte Evanđelje" (Mk 16,15) – tu blagu vijest za sve narode. Do svakog čovjeka, svakog kutka zemlje treba doći božanska ljubav i zagrijati čovječje srce sviješću o besmrtnosti ljudske duše; svijesti da svaki novorođeni čovjek u sebi već na početku, u samom činu začeća nosi klicu vječnosti. Uskrsnuće jest trajni proces cjelokupnosti življenja.
Takav Uskrs želimo mi u Vukovaru, u Hrvatskoj danas slaviti. Taj nezaustavljivi proces istine koja se objavila u Isusu i činila se poraženom na križu; a onda je uskrsnim jutrom, svjetlom čovjeku nepoznatim, pronikla cijelo čovječanstvo u slavi Božjoj koja je zahvatila Isusa u svoj svojoj punini i uzdigla ga iznad zemljana, iznad povijesti pisane ljudskom rukom; uskrsnoj svjetlosti koja je otrgla čovjeka zakonu smrti.
Mi se nadamo takvom Uskrsu; uskrišenju iz naših mjesnih jednoumlja, iz naših nacionalnih stranputica i popuštanja pritiscima grijeha iz interesa, uskrsnuću iz sveopćeg siromaštva, bijede medijskih istina, nezaposlenosti, iz stalnoga razapinjanja svih onih koji su sudjelovali u stvaranju od Boga nam dane slobode i Domovine.
Mi molimo Uskrsloga, da svojim nepobjedivim svjetlom rasvijetli sve umove svjetskih, nacionalnih, mjesnih, crkvenih, obiteljskih predvodnika, kako bi ih Božja istina učinila slobodnima za odgovorno služenje, a ne za vladanje i gospodarenje. Bogu, jedinom Svevladaru pripada svemoć jer samo On snagom ljubavi žrtvu velikog petka prožima i pretvara u radost Uskrsa, koju želimo svima Vama, upućujući Vam čestitku: SRETAN USKRS!
Fra Zlatko Špehar
gvardijan vukovarski
srijeda, 05.03.2008.
Denisova «ĆIRILICA» na HTV-u.
Denis Latin izborom tema i gostiju, koji uglavnom potvrđuju njegove teze, po običaju manipulira javnošću. U svojoj najnovijoj, po običaju naručenoj «ćirilici» pokušao nas je drug Denis svojim uobičajenim manipulacijama educirati kako je «mnogo Srba i Srbijanaca branilo /i valjda obranilo/ ovu našu Hrvatsku i valjda jadni mi da nije bilo njih.»
Istina je da među Srbima ima mnogo poštenih ljudi i nije pravedno da mnogi od njih trpe zbog zločina koje je velik dio njihovog naroda evidentno i neosporno učinio.
U najnovijoj "čirilici" koja je uglavnom na istim tragovima, evidentno je uz ostalo, da drugu uz manjak elementarne nepristranosti i poštenja, manjka i poznavanje osnovnoškolske matematike.
Može li nekih 0,001 % udjela Srba kompenzirati i eliminirati zločine njih večine?
Konačno tko nas je to onda napao, vjerojatno Kinezi ili marsijanci.
Samo budala ne uči iz povijesnih iskustava, a kakova su dosadašnja iskustva iz područja odnosa Srba prema Hrvatima kroz minula desetljeća, to i malo dijete zna.
Tek nekoliko primjera iz naše najnovije povijesti:
***************************************************************************
Škabrnja Zašto za zločine nisu odgovarali
Toga 18. studenoga 1991. pripadnici JNA i srpskih paravojnih formacija ubili su i masakrirali 31 nedužnog civila te 13 pripadnika HV-a, a ukupno je Škabrnja u Domovinskom ratu imala 55 civilnih te 25 vojnih žrtava.
Tko je uopće odgovarao za počinjene zločine? Nije valjda Zorana Banić zapovijedala Kninskim korpusom JNA, 62. motoriziranom brigadom iz Benkovca, brigadom mornaričkog pješaštva iz Šibenika i srpskom paravojskom.
***************************************************************************
ZLOČINI POVEZANI SA LOGOROM BUČJE – zašto nitko ne odgovara?
Logor Bučje kao i drugi logori koje su osnovali pobunjeni Srbi, vođeni su sa unaprijed određenim ciljem sustavno i na sve načine slomiti svaku trunku dostojanstva i samosvijesti, kako one nacionalne tako i one osnovne ljudske. Svi postupci u logoru, te torture koje su provođene nad zatočenicima bile su dio unaprijed smišljenog scenarija koji je imao upravo takav cilj. Tom cilju služila su sva ubojstva, batinanja, ponižavanja, izgladnjivanja i svi drugi zločini.
Vrlo često nadležnima je izgovor: “nema dokaza, nema materijala, nemamo uvid u stanje stvari na terenu“, sve tako nekakve fraze koje služe čuvanju nekakvog političkog mira, a stvarna istina tone u zaborav bez konačne pravde i krvnicima primjerene kazne.
Stječe se dojam kako svima odgovara da se zločini ne dižu iz pepela zaborava. Zločincima to odgovora iz očiglednih razloga jer na taj način izbjegavaju primjerenu kaznu.
Vodstvo pobunjenih Srba, političko, vojno i policijsko, počinilo je niz kaznenih djela i zločina i nikom ništa.
***************************************************************************
Kako je moguće da slobodno šeću srpski policajci i nitko od njih nije odgovarao /abolirani su/ za pobijene i izmasakrirane policajce iz Vukovara ?
***************************************************************************
Kako je moguće da mnogi /abolirani???!!!/ zločinci mogu biti na visokim političkim funkcijama u našoj državi???
Čija je to onda država???
***************************************************************************
Razmišljamo treba li oprostiti i suditi. Bog je tu da sudi, a čovjek treba pokušati oprostiti, no nikad ne smijemo zaboraviti, jer mnoge obitelji žrtava, / kada na pr. spominjemo Škabrnju, u tom ravnokotarskome mjestu nema obitelji kojoj tragičnoga 18. studenoga netko nije ubijen/, ne žele oprostiti svojim krvnicima. Tko ima pravo zaboraviti i oprostiti onima koji su premnoge naše obitelji zavili u crno, dok se još mnogi smatraju nestalima, posebno nakon činjenice da:
ZLOČINCI SE NITI NE KAJU?
S pravom se trebamo upitati:
Je li HTV uopće HRVATSKA TELEVIZIJA kada se ponaša kao BEOGRADSKO-ČETNIČKA EKSPOZITURA.???!!!
Je li Latinu što u rodu jugo-političar Ivo Latin?
On već 13 godina radi tu «ćirilicu» i u svakoj napada sve što je hrvatsko, u svakoj emisiji mora bar jednom nešto negativno reći protiv dr. Franje Tuđmana, hrv. generala, RH itd. Sada napada vlast u svakoj emisiji(HDZ) a kada je na vlasti bio SDP i onda je isto to činio, znaći uvijek za SDP a protiv HDZ-a ma tko bio na vlasti.
Pitanje – kako je moguće da velik dio hrvatske, u kriminal ogrezle korupcionaške političke oligarhije, može pasti tako nisko, umjesto da služi narodu od kojeg je birana?
Ostaje činjenica da ma koliko god te i mnoge druge zločine kroz cijelu povijest protiv hrvatskog naroda odgovorni /domaća kao i vanjska politika/ "pometali pod tepih", povijest će već dati svoj sud, kao što je već dala u mnogim slučajevima /kao i iz prethodnog post-a/.
Velik dio našeg naroda s mnogo nade gledao je mogućnost sveopće pomirbe /koja je bila i vrh političke misli prvog hrvatskog predsjednika/, no stanoviti krugovi su to onemogučili, kako bi se spirale zla, kao i odmazde, mogle ponavljati i dalje.
Svatko od nas će međutim u "svoje vrijeme" neizostavno stati pred "Vječnu Pravdu", bez obzira na svoj svjetonazor i vjeruje li ili ne u Nju.
Vlatka
ponedjeljak, 11.02.2008.
Nakon svih komunističkih strahota nema ni stida
»Danas su nam poznata djela blaženoga Alojzija; ono što je on učinio na spomen Kristove žrtve. Jasno nam je što je bio njegov odgovor Bogu na pitanja iz Knjige Postanka. Pa ipak, još uvijek nastojimo rasvijetliti detalje okolnosti u kojima se odvijala drama tajne zla u kojemu je sudjelovao čovjek. Baš zbog toga svetopisamski navještaj poučava da ne postoji zlo bez slobodnoga izbora i da se Bog obraća svakomu pojedinomu od nas. Čovjek je odgovoran za zlo i za laž u svijetu. Niti jedna kultura ne može izbjeći pitanje o odgovornosti za zlo.
I danas se čuje govoriti kako su ratne i poratne okolnosti događaja Drugoga svjetskog rata jednostavno bile takve. Pokušava se izgovarati kako je moralo tako biti i da se drukčije nije moglo. A svakoga tko istinski ljubi dobro privlači Stepinac koji je iznio čistoću savjesti i koji je pokazao da se nije moralo djelovati protiv čovjeka, da se nije moralo šutjeti. Žalosti nas stoga što se nakon svih komunističkih strahota u Hrvatskoj ne uspijeva čuti odgovor odgovornih za trpljenja ljudi. Štoviše, žalosti nas što je mentalitet toga doba iznjedrio kulturu koja je izgubila stid. Ne samo da zločinci nisu prepoznali svoj zločin, nego čak nisu ni pokazali osjećaj stida pred ljudskim i Božjim pogledom.
U komunističkome je režimu stvarana kultura koja je kanila istjerati Boga iz njegova vrta, otupiti uši za pitanja koja Bog postavlja čovjeku i prognati stid iz života ljudi, ostavljajući ljudima laž kako bi im otupjele savjesti. Kardinal Stepinac je to prepoznao i neustrašivo prozivao.«
Branio je katoličku kulturu
»Nije stoga slučajno što je branio katoličku kulturu i onda kada se očekivalo da će braniti sebe. U tijeku istražnoga postupka, 20. rujna 1946. piše izjavu koja će biti temeljem i za njegov govor na sudu 3. listopada iste godine. Iz nje je razvidno da mu nije stalo do osobne sigurnosti, niti do postizanja nekih povlastica za svećenike, nego je u prvi plan stavio sve ono od čega je bila satkana katolička kultura u hrvatskome narodu, a koju je totalitarni komunistički režim sustavno razarao.
Nakon što je istaknuo činjenicu da je dotada ubijeno tristotinjak svećenika, redovnika i redovnica, nadbiskup je upozorio da su uništene katoličke škole, tiskare, katolička štampa, oduzeti katolički zavodi, onemogućen rad sirotištima, uništen Caritas, uništeno Društvo sv. Jeronima, ta najjača pučka kulturna institucija, sjemeništa su stavljena u nemoguće okolnosti, oduzeta je crkvena imovina, otežan ili izbačen vjeronaučni rad iz škola, nasilno uveden civilni brak, časnim sestrama spriječen rad u bolnicama...
I pet godina nakon toga, ušavši u šestu godinu svoga tamnovanja u Lepoglavi, pred jednim je komesarom koji mu je nudio dogovor na temelju navodnih osiguranih plaća i socijalnoga osiguranja, izjavio: 'Ono što zanima Katoličku Crkvu, to je pitanje odgoja mladeži, to je pitanje škola, to je pitanje slobode katoličke štampe, to je pitanje Caritasa, to je pitanje slobode redova, to je pitanje poštivanja katoličkog braka i slične stvari. To je što nas zanima, a za drugo ćemo već nekako.' Znao je da hrvatski narod ne može živjeti od komunističke kulture laži kojom ga se svakodnevno hranilo. Bilo mu je stalo do kršćanske kulture solidarnosti, brige za drugoga na svim razinama društva, do evangelizirane kulture koja je stoljećima njegovala bliskost Crkve i hrvatskoga naroda...«
Osjećamo kulturalnu podijeljenost
»Danas, u trenutku posebnih iščekivanja suvremenoga svijeta u kojemu se teži za novim građanskim suživotom, dužnost je svih koji ispovijedaju kršćansku vjeru unositi evanđeoske vrednote u društvenu zbilju. To je put koji gradi specifičnu kulturu kojoj je središte u cjelovitosti rasta ljudske osobe. Biti pobožan prema blaženomu Alojziju znači graditi evanđeosku kulturu.
Življeno kršćanstvo novim naraštajima otvara obzorja kulture i istine, ne zatvarajući se pred poticajima novoga, već nastojeći tumačiti te iste poticaje u svjetlu evanđelja. Nažalost, slike suvremenoga društva, uz mnoštvo pohvalnih pomaka, sadrže bremenitost tamnih oblaka. Svjedoci smo ideoloških naboja, nepravda, nasilja, pojava koje otežavaju odgojni hod, ostavljajući osobito među mladima raslojavanja i nesigurnost.
U sadašnjim prilikama u odnosu na velike teme kršćanskoga morala osjećamo kulturalnu podijeljenost na dva dijela: jedna se tiče velikih tema mira i traženja pravednosti, ljudskih prava; zauzetost za siromašne i gladne te pokreta koji upozoravaju na poštivanje stvorenoga, na poštivanje okoliša. Ta je strana kulturalno prihvaćana s velikim odobravanjem, iako joj prijeti moralizam s političkim predznakom. Drugi dio kršćanskoga morala s kulturalnim posljedicama tiče se ljudskoga života od začeća do naravne smrti, obitelji i braka, odgoja djece i mladih. Ta je strana puno manje prihvaćena, štoviše tvori zapreku i predstavlja se tobože kao kamen spoticanja između Crkve i ljudi.«
Izdvojeno iz G.K.
subota, 09.02.2008.
Blaženi Alojzije Stepinac
"Uoči spomendana blaženog kardinala Alojzija Stepinca, koji je vjeran Kristu svjedočio istinu i podnio mučeništvo, pozivam vas da u njemu pronalazite uzor kršćanskoga života i ljubavi za svoju domovinu."
Papa Benedikt XVI, na općoj audijenciji 8. veljače 2006.
Većina ljudi ima krive pojmove o svetosti. Bitna svetost nije ništa drugo nego savjesno vršenje svojih staleških dužnosti dan za danom iz ljubavi prema Bogu. A to ja želim svima vama. Tada život vaš doista ne će biti drugo nego Evanđelje Isusa Krista predstavljeno u dnevnom poslu i molitvi.
Pisano Evanđelje, to je kao muzika napisana u notama. A život svetaca, to je kao ta ista muzika, samo izvedena od umjetnika na instrumentima. Makar vam se i činilo čudno, ipak je i čišćenje peći i baratanje metlom iz ljubavi prema Bogu, divna muzika Evanđelja izvedena u dnevnom poslu, jer Bogu dragome ne imponira nikakva oholost i taština, nego samo skromno i ponizno srce. I to tako jako, da mudrac u Svetome Pismu kaže: "Bog je zatro spomen oholica, a ostavlja spomen onih, koji su ponizna srca."
Rad i molitva, dva su vesla kojma se životna lađa svakog čovjeka i svake obitelji približava svome cilju. Ako nedostaje jedno ili drugo, nazaduje se.
Bl. Alojzije Stepinac
srijeda, 06.02.2008.
MUCANJE O ISTINI I VJERI
Isus je rekao: ''Ja sam Put, ISTINA i Život''
Smisao te izreke možda izgleda prilično ograničeno. Ali definicija istine i jest vrlo ograničena. Na sve to mogli bismo reći:''Nešto je istina za tebe, ali to isto ne mora biti istina i za mene.'' No to nije način na koji ISTINA postoji.
Ako je na pr. Goran Ivanišević bio pobjednik Wimbledon-a 2001., to je istina ne samo za mene, već i za sav ostali svijet.
Ako je Neil Armstrong bio prvi čovjek na Mjesecu, to nije istina samo za mene nego i za sve ostale ljude, i sve dok vi vjerujete da je nešto istina, to će zaista biti istina za vas. Ali ni to nije racionalno.
Samo vjerovanje u nešto ne čini to istinom, kao što ni samo nevjerovanje u nešto ne čini to nešto lažnim. Moja vjera ne ustanovljuje istinu, niti je uništava. Problem je: što je zaista istina?
Zamišljam da preko rijeke jezera postoji samo tanki sloj leda, ali ja vjerujem kako će me taj led moći držati i ja ću prijeći na drugu stranu. S jakom vjerom u taj led ja doista prelazim preko rijeke.
Ali ja vjerujem i u laž. Bez obzira koliko je jaka moja vjera, hodam li po tankom ledu on će puknuti i ja ću se utopiti. Moja vjera u taj led neće učiniti da ono u što vjerujem postane istina - da me led drži.
Nasuprot tome, osoba koja hoda po vrlo debelom ledu što pokriva rijeku može imati vrlo malo vjere, ali će moći sigurno prijeći rijeku.
Vjera nije ono što daje sigurnost ili nedostatak sigurnosti. Bitno je to je li moja vjera u istini ili u laži: "u tankome ili debelom ledu". Ako ja vjerujem, iako slabom vjerom, u debeli sloj leda, iskusit ću stvarnost sigurnog prijelaza preko rijeke.
Drugi put mogu duboko, istinski vjerovati u tanki led, ali ću iskusiti stvarnost neuspjeha.
Ljudski rod od pamtivijeka traži istinu i sigurnost. Potrebni su nam u životu istiniti znakovi – svjetionici, kako bi naša plovidba bila sigurna. U svojim nesigurnostima, ograničenostima, razmišljanjima i prosudbama često tražimo «prave mape sa ucrtanim svjetionicima». Jednako tako kroz cijelu povijest uvažavamo mudre, misaone ljude, u nadi da oni "tako pametni" /to ne znači i da su mudri/, znadu pravu istinu. Kroz odgoj i odrastanje bili su nam potrebni i vjerovali smo "auktoritetima". Nije stoga čudno da čujemo kako je ovo rekao taj i taj, ono napisao onaj, a svi ovi i mnogi drugi auktoriteti bili su ili jesu načitani, educirani, povijest ih uzvisuje i hvali. Analiziramo i proučavamo njihove misli. Ne čudim se stoga što sam više puta čula:
«O NISAM JA POSTAVILA OVU TEORIJU NEGO DALEKO VEĆI FILOZOFI !!! »
Pitam se i razmišljam:
Nije li svaki filozof, koliko god bio veliki mislilac, ipak samo čovjek – stvor. Kao čovjek on je izložen mnogim ograničenjima, sumnjama i svim teskoćama i nesigurnostima, konačno i zabludama koje prate ljudski tijek.
Jedan aforizam, koji nije daleko od istine, glasi da ima isto toliko definicija filozofije koliko ima filozofa. Slavni filozofi često su drugim slavnim filozofima odricali da su uopće filozofi. Kako uopće naći sigurnost u toj poplavi raznih misaonih špekulacija.
Ako malo pomnije promotrimo živote raznih promotora posebno materijalističkih filozofskih pravaca, apologeta humanizma na pr., a imali su neosporno «veliko znanje i životno iskustvo», često čemo se razočarati i s nevjericom se pitati, ako su već svojim «ugledom» odveli u povijesti ljudski rod «na tanak led», zašto nisu mudro znali kreirati barem svoj vlastiti život. Kroz kakove su samo tragedije mnogi prolazili, i njihova umovanja bila su često tek posljedicom vlastitih životnih opredjeljenja /po mom gledanju zabluda/ i s time povezanih vlastitih životnih nedaća.
Danas kao nikad prije, agresivno se na pr. propovijeda LIBERALIZAM, koji neka bi bio «U službi i po mjeri čovjeka». Koje su tu manipulacije prisutne možemo uz mnoge druge izvore čitati na blogu «Tragična misao».
Citirala bih samo dio sadržaja "Taj naš liberalizam" sa bloga:
http://tragicnamisao.blog.hr/2007/10/index.html
+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
«...Za razliku od totalitarnih režima...U liberalizmu je dopušeno reći sve. To je istina, čemu stvarati političke žrtve i progoniti neistomišljenike kada ih mase, obuzete gramzivošću i trošenjem ionako mogu samo ismijavati ili barem ignorirati. Čemu Gulag? Kada postoji Big Brother? Mekan, smiren, prikriven način porobljivanja s cijelim jezikom laži gdje se kamatarenje prikazuje kao pomoć, gdje se okupacija naziva spasom, gdje se nametanje naziva uvođenje...laž se vrti 24 sata dnevno.
U fašizmu i komunizmu je postojala malena grupa disidenata, u liberalizmu je svaka pomisao na istinsku oporbu nezamisliva. Tko danas može sumnjati u slobodno tržište, ideologiju ljudskih prava, dogmu o slobodi, kraju povijesti, vječnom rastu?? Taj pojedinac može biti proglašen luđakom, a karijeru unutar društvenih znanosti može zaboraviti. Kao što je nekada bilo dobro biti dio KP, danas je dobro biti član neke od liberalnih institucija...to donosi blagostanje...
...Liberalizam znači svijet u kojemu je sve dopušteno, u kojemu i svaka bizarnost ima pravo na svoju slobodu. U liberalizmu ionako nema odgovornosti za ništa, sebičnost, pohlepa, loše ljudske osobine izlaze na vidjelo jer u liberalizmu pojmovi solidarnosti, skromnosti, duhovnosti znače vrlo malo. Pljačkaj ljude, prirodu, ubijaj, rastači, uništavaj, ali pričaj cijelo vrijeme o ljudskim pravima i demokraciji...
...Soft ideologija liberalizma ni u jednom času ne ostavlja čovjeka na miru. ...Liberalizam nigdje ne posustaje i nijedan segment života ne ostavlja čovjeku na izbor. Što je Big Brother nego koncentracioni logor? U ovome logoru zatočenici nisu dovedeni na silu niti će biti ubijeni, oni su tamo dobrovoljno i sretni su što su tamo...to je ideologija liberalizma...
++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
Možemo pokušavati teoretski osporavati neke teze kolege blogera, no pogledajmo što se događa u društvu uopće.
Uz rekla bih izvanrednu opservaciju problematičnosti jedne «nove religioznosti NOVOG DOBA», što je poruka.
Ostaje tragično u stilu imena bloga što autor, ukoliko ga nisam krivo razumjela, ili možda površnošću previdjela neke njegove postove i koji se deklarira kao «ljevičar – što god to značilo», ili ne iznosi, ili ne vidi nikakve perspektive.
MOJE OSNOVNO PITANJE, trebam li završiti zbog posvemašnje bezperspektivnosti na psihijatriji, odn., trebam li zavidjeti pokojem psu ili mački, koji se bezbrižno šeću dvorištem???
Ostavljajući potpunu slobodu, da svatko špekulira o debljini leda u šetnji - prolazu svog života, ja jednako slobodno tragam za «sigurnim ledom».
Moj životni put, odabir /koji trenutno ne znam dovoljno slikovito izraziti/, prolazio je kroz razne faze. U dilemi vjerovati li čovjeku – stvoru, ili vjerovati Stvoritelju, slušam i svoje srce, koje mi šapće kao i Sv. Augustinu: «Nemirno je srce moje, dok se ne smiri u Tebi, Gospodine.»
«ISTINA» od mene traži veliki danak, preispitivati sve svoje životne stavove, traži u mojoj slobodi moju odluku, moje srce, um i poniznost. Ako uspijem predati joj poniznost, ona će se sama pobrinuti za ostalo. Zasjenit će naša srca i um svojom veličinom i mi ćemo joj se u potpunosti predati jer ona je samo jedna.
Ako je Uskrsli Krist moj put do svetog i pravednog Boga, Stvoritelja svega stvorenoga, i ako je to istina univerzuma i Boga, sve što trebam učiniti jest da vjerujem u ono što je On i u ono što je On učinio za mene kako bih upoznala Božju ljubav i iskupljenje za svoj život.
Ovo mucanje završila bih za danas sa molitvom (Abbe Pierre):
«Gospodine, daj mi duh pronicav i otvoren, ali pun svrhunaravnoga; poniznost istinitu i duboku, ali i veliku odvažnost; srce djeteta koje promatra i diše; život unutarnje intimnosti s Tobom; načelo sigurno i čvrsto, ali nikada usko; nastup nadnaravni , ali duboko ljudski; dušu koja će Tebe otkrivati drugima, i smiješak koji manje stoji od električne struje, ali ljudima donosi više svijetla».
Vlatka.
